Dok je nekada predstavljala pravu rijetkost, divlja svinja svojom noćnom aktivnošću, svojstvenim oprezom te uspješnom reprodukcijom danas uspijeva održati razmjerno visoku brojnost.

Kvalitetni pomaci u gospodarenju divljom svinjom u Gorskom kotaru počeli su se događati osamdesetih godina kada goranski lovci počinju uzgajati i loviti je, a do tada se lovila samo usputno.

Bez obzira na stalno prisuće ove divljači u lovištima Gorskog kotara, te na stalnu dodatnu prihranu, ona ipak u godinama s dugotrajnim snijegom migrira u susjedna lovišta s nižom nadmorskom visinom, što vrlo nepovoljno utječe na ukupnu populaciju divlje svinje. U tim lovištima u zimskom razdoblju divlja svinja se intenzivno lovi i odstreljuje te se veći dio populacije ove divljači na vraća u matični fond.

Naša je stalna naseljena divljač, a brojnost im varira od vremena do vremena ovisno o vremenskim prilikama i hrani. Najviše se zadržava u mješovitim šumama s prevladavajućom plodonosnom bukvom u kojima su joj prehrambene mogućnosti tih sastojina značajnije od samog mira. Vole se kaljužati i češati o drveće. Uz srnu običnu, to je naša najlovljenija krupna divljač.

Parenje (bucanje) odvija se u studenom i prosincu, i krmača oprasi 4 – 12 praščića u ožujku ili travnju ovisno o vremenu parenja i starosti krmače. Praščići sišu dva do tri mjeseca.

Osobitost soja divljih svinja ovog kraškog područja je da uz malu masu (90 – 150 kg) zreli veprovi razvijaju razmjerno jake kljove. Primjerci iznad 7 godina starosti redoviti su u kategoriji jedne od medalja po međunarodnim CIC mjerilima. Dva donja (sjekači) i dva gornja (brusači) zuba sjekutića nazivaju se kljove i cijene se kao vrijedni lovački trofeji.

Lov na divlju svinju je vrlo zanimljiv i lijep iako često težak i naporan. Najčešći i najuspješniji lov je zimi po snijegu, ali i dočekom na visokim zasjedima ili na premetima.

Neprijatelji su im vuk i medvjed.

Romeo Mance, ing. lovstva i zaštite prirode